Postoji li lijek za strah, da li nam je uopšte potrebno tako nešto? Tema ovog bloga jeste razumijevanje emocije straha koju smo svi doživjeli, te nuđenje nove perspektive i strategija za nošenje sa emocijama (senzacijama, porivima) straha, ali i anksioznosti.

Vjerovatno ste doživjeli i anksioznost i strah, ali da li ih možete razlikovati? Ljudi se često žele riješiti tih osjećanja što je brže moguće, ali ono što je od veće pomoći jeste da ih vide i pokušaju razumjeti. Najkraći recept u koracima glasio bi: prepoznaj da je aktiviran strah, da ga osjećaš u datom trenutku – imenuj emociju, prilagodi reakciju – reguliši simptome straha – čuj šta ti strah govori i probaj razumjeti odakle i u vezi s čim je.

Odgovor na pitanje s početka je već donekle tu, ali da razmislimo šta bi se desilo da mi ljudi ne doživljavamo strah? Razne stvari koje nam je čak i teško pojmiti iz ove perspektive – da smo u blizini lava, pokušali bismo ga pomaziti, ili možemo stajati kraj prozora dok gledamo kako leti kamen ka prozoru, a da se uopšte ne pomjerimo i slično.

Šta je anksioznost, a šta strah?

I anksioznost i strah su odgovori na nešto u vašem okruženju. Vaš mozak tumači nešto kao potencijalno štetno za vas i šalje signale ostatku vašeg tijela u nastojanju da vam pomogne upravljati tom potencijalnom prijetnjom. Dakle, u našem okruženju postoji stimulus koji naš mozak registruje, zatim kreira fiziološku reakciju u tijelu i poruka ispod toga jeste – postoji nešto u našem okruženju što može da me ugrozi.  Ti signali se mogu u velikoj mjeri  razlikovati od osobe do osobe, ali generalno se pojavljuju kao ubrzane misli ili tkz. bujica misli, ubrzani otkucaji srca, znojenje, drhtanje, promjene u disanju, povećana energija itd. Mogu varirati prema intenzitetu, ali se često javljaju brzo kao odgovor na prijetnju ili stresor. Fizičke manifestacije koje bi neko mogao osjetiti kada doživi anksioznost ili strah dolaze od hemikalija koje mozak proizvodi (aktiviran je centar amigdala) kako bi nam pomogao upravljati onim što se događa. To uključuje stvari poput adrenalina i kortizola, koji igraju ulogu u našim odgovorima “bori se, bježi ili zamrzni”, odnosno pokušajima da se riješimo ili sklonimo od spoljnog stresora i prijetnje. 

Kako su anksioznost i strah slični?

Sličnosti između anksioznosti i straha su primarno u njihovoj funkciji (da nam pomognu u upravljanju prijetnjom) i u našem fiziološkom doživljaju. Kad bismo gledali isključivo  tjelesne senzacije i pokušali razlikovati anksioznost od straha, to bi bilo jako teško, gotovo nemoguće. Intenzitet i trajanje anksioznosti i straha zavise isključivo od pojedinca koji ih doživljava i situacije. Jedno nije teži oblik drugog i ne moraju se nužno pojaviti zajedno (iako je moguće). Takođe, realnost je da svi doživljavamo ove emocije. Čak i ako ne biste sebe opisali kao “strašljivu” osobu, svako doživljava te procese u nekom svojstvu i redovno- to je jednostavno biologija. 

Kako se anksioznost i strah razlikuju?

Razlika između anksioznosti i straha prvenstveno se svodi na to kakvu prijetnju osoba doživljava. Generalno važi pravilo da strah proizilazi iz fizičke prijetnje, na naš fizički self, dok anksioznost proizilazi iz emocionalne prijetnje, ili percipirane prijetnje. Fizička prijetnja u ovom slučaju odnosi se na nešto što je jasna prijetnja nečijoj sigurnosti. Klasičan primjer bio bi da ste u saobraćaju primjetili da auto ide prema vama, tada bi vaš mozak bio preplavljen adrenalinom i slao bi signale po cijelom tijelu govoreći vam da odmah nešto preduzmete kako biste izbjegli ili spriječili da vam šteta bude načinjena. Ljudi često prijavljuju i osjećaj mučnine ili “knedu u grlu/grč u želucu”. U tim trenucima mogli biste se osjećati drhtavo ili ošamućeno kao rezultat poplave hemikalija koje je mozak produkovao kako bi izoštrio vid i donošenje odluka. 

Anksioznost javlja kada reagujemo na neku percipiranu prijetnju koja ne ugrožava odmah našu fizičku sigurnost. To može izgledati kao zabrinutost zbog završetka veze, kako vas drugi doživljavaju ili kao niz pitanja kako će se budućnost odvijati. To su stvari koje da, uzrokuju stres, ali nije vjerojatno da će nam uzrokovati neposrednu štetu. Štaviše, često za te stvari nije potrebna trenutna intervencija na način na koji zahtijeva strah. Ako automobil ide prema nama, moramo se pomjeriti odmah, a naš mozak i tijelo će nas pokušati natjerati da to uradite. S druge strane, ako se pitamo kako su nas doživjeli na novom poslu, nemamo baš šta tu uraditi. Recimo, može se desiti da neko „nauči“ da ispoljavanje ljutnje ili tuge u odnosu sa drugom osobom nije u redu, i onda kada se ta osjećanja (i potreba da se ispolje) pojave, može se pojaviti anksioznost, jer je u nekom trenutku u prošlosti to predstavljalo prijetnju po odnos. I iako je tada bilo važno da ima taj odnos (kao dijete ne bismo preživjeli bez odrasle osobe), fiziologija tada može biti ista i kada kao odrasla osoba doživljava emocionalnu prijetnju (iako nam druga osoba nije neophodna da bismo preživjeli), i tada reakcija može biti prilično slična onoj kada postoji fizička prijetnja.   Dakle, eksterni faktori mogu prouzrokovati i strah i anksioznost, no interni poput brige ili samokriticizma će češće aktivirati anksioznost.

Zašto nam je korisno da razvijamo odnos sa strahom? 

Biti sa strahom može zvučati loše, i niste jedini ako tako mislite. Međutim, postoji nekoliko objektivnih razloga zašto ga ne bismo trebali pokušavati potpuno iskorijeniti. 

Za početak, nemoguće ga je potpuno ukloniti, koliko god da se trudili. Što više pokušavamo riješiti se straha ili se protiv njega boriti kada se te senzacije i porivi pojave, oni sve više postaju kao negativne sile i obično uzrokuju više stresa. Druga važna stvar, jeste da strah predstavlja svojevrsni sigurnosni mehanizam koji proizlazi iz godina i godina evolucije. Ljudi koji su imali veću vjerovatnoću da će doživjeti strah bili su u mogućnosti izbjegavati opasnosti dovoljno dugo da prenesu svoje gene na drugu generaciju. Da ne osjećamo nikakav strah, radili bismo razne opasne stvari poput maženja zmija i skakanja s litica. Bez straha, takođe ne bismo pogledali na obje strane prije prelaska ceste ili otišli kod doktora kada bi nas nešto zabrinulo. Iz ove perspektive, na strah (zdravu dozu straha) možemo gledati kao na neku vrstu motivatora, u kontekstu da daje korisne informacije, i tjera nas naprijed. Radi se o tome da tada naš nervni sistem podstiče uzbuđenje kao reakciju na stimulus, a razlika jeste u tome znamo li prepoznati tu reakciju u tijelu kao smislenu na način da je kapitalizujemo. Primjer toga je da svaki novi vozač doživi zdravu dozu straha u prvih nekoliko puta za volanom i svi bismo trebali biti zahvalni na tome. Upravo ih taj strah motiviše da obraćaju pažnju, slušaju uputstva onih koji ih obučavaju i pažljivo primjenjuju te nove vještine. 

Ako je strah tu i ne možemo ga se riješiti, šta možemo uraditi? Dakle, ako smo prihvatili da se strah pojavljuje i ne možemo ga se riješiti, kako možemo upravljati time kako se osjećamo kada je prisutan, regulisati simptome i koristiti kao informaciju, a kako možemo primjetiti kada je anksioznost ta koja nam stvara probleme? Prvo, obratite pažnju na situacije u kojima osjećate strah, i pokušajte procijeniti postoji li nešto u vašem okruženju što treba promijeniti ili ukloniti. Može se desiti da osjećate strah u blizini određenog prijatelja jer vas ta osoba često uvlači u opasne situacije. U toj situaciji, strah bi bio opravdan, a dio rješenja može biti ograničavanje vremena koje provodite s tom osobom. Osim specifičnih promjena u vašem okruženju, mnogo toga se svodi na to kako reagujemo na ono što doživljavamo i osjećamo. Recimo da počnete osjećati poznate fiziološke manifestacije, srce vam lupa, osjećate vrtoglavicu i nemir, ustreptali ste i osjećate se nelagodno. Kako biste mogli reagovati? Ono što su nam obično prve opcije kada se pojave neprijatna osjećanja jeste da ih se riješavamo, različitim distrakcijama. Može se desiti i da se fokusiramo na ono famozno pitanje „šta ako“ i budemo preplavljeni. Nije baš mnogo zabavno, ali nije ni od pomoći. Prijedlog stoga bi bio koristiti osjećanja straha i anksioznosti kao informaciju. Jedanput kada shvatite šta se događa u vašem mozgu i tijelu i naučite regulisati date senzacije, može postati korisno prepoznavanje tih senzacija kao znak da nešto treba promijeniti (ići naprijed ka nečemu, ili odustati od nečega i slično, zavisno od specifičnog kontekta). 

Pa kako da prikupljamo te informacije? U slučaju fizičke prijetnje, rješenje je prilično očito, no u slučaju emocionalne prijetnje može biti malo teže razumjeti te informacije anksioznosti, ali ključno je da pokušamo dokučiti šta nam strah ili anksioznost govore, umjesto da budemo na autopilotu i dopustimo da emocije upravljaju našim životima potpuno. Nekad nam anksioznost govori o negativnim temama, no u tom slučaju se možemo vraćati u sadašnji trenutak i uvjeriti se da smo dobro. Opet, treba imati na umu da je ponekad tjeskoba ili anksioznost u određenoj formi neproduktivna briga, a prikupljanje informacija može biti prosto obraćanje pažnje na to šta govori, kako bismo vidjeli šta dalje da radimo. Ponekad ovo prikupljanje informacija izgleda kao prikupljanje podataka o onome o čemu često brinemo i početak slaganja može biti razlikovanje šta od te tjeskobe ili straha treba poslušati i produktivno iskoristiti, a šta od toga odbaciti kao beskorisno i odmažuće.

Kako bismo krenuli ići ka ovome potrebno je da usporimo i prihvatimo trenutno stanje, na način da ga pogledamo. Kada osjetimo strah ili anksioznost, tijelo to doživljava na način na koji nam se može učiniti da je sve hitno. Ali ako odvojimo onaj strah od neposredne fizičke ugroženosti, može biti jako korisno sjediti sa anksioznošću i strahom dovoljno dugo da shvatite odakle dolazi i šta nam poručuje. Pokušajte dodati radoznali stav, dok ispitujete šta vam vaše tijelo poručuje u različitim situacijama. Znajte i to da naš nervni sistem automatski reaguje na prijetnje (realne ili percipirane), i zato je naš zadatak dešifrovati šta te stvari znače i kako možemo poboljšati stvari.

I najvažnije – naši doživljaji anksioznosti i straha su u velikoj mjeri uslovljeni načinom na koji sami sa sobom razgovaramo o tome. Posebno može biti teško prisustvo unutrašnjeg kritičara. Kada se pojavi anksioznost, možemo se ili okrivljavati zato što je doživljavamo, ili možemo prihvatiti stanje, prikupiti korisne informacije o tome šta se događa, a zatim se kroz to regulisati. Kada razmišljamo o strahu i tjeskobi, mnogi ljudi pretpostavljaju da su te misli i osjećanja van naše kontrole. Iako je istina da se mogu pojaviti iznenada i bez odluke da ih doživimo, mi donosimo odluku o kako ćemo ih prebroditi. Praktikovanje pune svjesnosti i saosjećanja prema sebi je put ka smanjenju reakcija anksioznosti, kao i unutrašnjeg „bully-ja“.  

Piše,

Maja Zelić, MA psihologije i RE&KBT psihoterapeutkinja