(„Velika je sreća što postoji autonomni nervni sistem“.)

Nastavljajući se na prethodni blog tekst o liderima, odnosno osobama sa tendencijom ka visokom postignuću, ovim se želim obratiti široj populaciji „go getter-a“, ali i uopšteno.

Kada smo pritjerani uza zid, čini nam se da jedino ima smisla više i nemilosrdno raditi i svo vrijeme i energiju investirati u rješenje problema. Iako uvreženo mišljenje kod mnogih osoba koje strijeme ka uspjehu, zapravo u praksi to može biti kontraproduktivno. Biološki sistemi (ljudski takođe) funkcionišu ritmično, u procesima aktivacije i restoracije. To znači da je energija obnovljiv resurs, i da je moguće imati visoke nivoe energije, ali samo ako dobro regulišemo te sisteme.

Jedan od načina da se riješi tkz. paradoks performansa (što više radim, više ću postići) jeste uspostaviti ritam i pronaći ‘talas’ koji će povećati naše kapacitete i učinkovito nas pokrenuti naprijed.

Priča o nervnom sistemu i talasima u kojima funkcioniše

Razmislite o talasima na trenutak; oni oslikavaju ritam koji postoji u prirodi – plima i oseka, noć slijedi dan, ponašanje biljaka i životinja slijedi cirkadijalne ritmove – a mi udišemo, izdišemo, broj otkucaja srca nam se ubrzava i smanjuje, mišići se kontrahuju pa opuštaju.

Prepoznajući da naš nervni sistem takođe radi po principu talasa, možemo razviti uvid i strategije za surfanje i iskoristiti puni potencijal naših resursa. ‘Regulacija’ je izraz koji naučnici koriste za to kakav želimo da naš nervni sustav bude. Naš nervni sistem ima dvije grane, simpatičku i parasimpatičku. Regulacija je kada imamo talas koji prolazi između ovih grana – naš nervni sistem biva stimulisan i raste (simpatički), a zatim pada i oporavlja se (parasimpatički).

Što smo više istrenirani u regulaciji nervnog sistema, to je naš prozor tolerancije viši; drugim riječima, što više održavamo talase (stimulacija – oporavak, stimulacija – oporavak), to je veća naša produktivnost i snalažljiviji smo.

Ovo je drugačije od onoga što nam naš logički um govori: „Moraš dalje, više i brže!“

Šta još trebamo znati o ANS?

Autonomni nervni sistem (ANS) radi neprestano, ali nesvjesno kako bi kontrolisao naše fiziološke reakcije. Skenira našu okolinu i javlja nam da li smo sigurni ili ne, nadjačava naše logičke procese razmišljanja – možda nismo svjesni opasnosti, ali naš ‘osjećaj’ može govoriti suprotno. Neuroni u našim crijevima igraju veliku ulogu u tome, što odgovara terminu “osjećaj u stomaku”. Zapamtite kada se to dogodi da nas naš sistem samo pokušava zaštititi.

‘Talasna’ funkcija ANS-a radi zahvaljujući dvije suprotne, ali komplementarne grane, ‘simpatička’ (sistem koji pokreće brz ‘borbu i bijeg’ odgovor) i ‘parasimpatička’ (sporije aktiviran prigušni sistem koji podržava odgovor ‘odmori se i probavi’). Odgovor našeg nervnog sistema je hijerarhijski. Prvi je odgovor „bori se ili bježi“, a ako se procjeni da je potrebno više (što se dešava u nanosekundi), sljedeći je odgovor isključivanje nerva vagus i tada doživljavamo „zamrzavanje“. Osjećamo da smo zapeli i preopterećeni smo. Kako se izazov i problem povećava, možemo otkriti da se i naš nervni sistem može „zaglaviti“ i može nam biti teško vratiti smirenost. U tim situacijama možemo osjećati anksioznost, paniku, insomniju, hostilnost i slično. Isto tako, možemo zaglaviti u stanje kada doživljavamo „isključenost“ i tada možemo osjećati depresivnost, iscrpljenost, letargiju i teško nam je krenuti u akciju.

Ne možemo zanemariti niti izbjeći neprijatne emocije koje se je javljaju. Baš kao i svi drugi, možda ćete imati trenutke u kojima ćete biti svladani ili zahvaćeni strahom. To je dio naše evolucijske strukture. Ono čemu sve više dokaza ide u prilog, jeste složena regulatorna interakcija između tjelesne fiziologije i našeg angažmana u odnose sa drugim ljudima. To zapravo znači da ponekad samo umirujući ton glasa ili ljubazna gesta – ili zanimljive aktivnosti koje nam omogućuju da se osjećamo sigurnima, mogu pokrenuti nervni sistem iz neorganizovanih ili strašnih stanja i pokrenuti produktivnije djelovanje u skladu sa onim što nam je važno.

Kreiranje prostora za neprijatne i teške emocije kroz regulaciju nervnog sistema nam pomaže da te emocije mogu živjeti u nama, a ne mi u njima. Cilj jeste naučiti surfati – slušajući svoje tijelo, usklađujući svoju aktivnost sa njegovim signalima i odgovarajući na njegove potrebe – to će omogućiti da razvijemo optimalan nivo performansi i omogućiti pristup većem broju resursa za suočavanje sa izazovima s kojima se susrećemo.

Radi približavanja iznad navedenog, uzećemo za primjer osobu koja je samouvjereni voditelj odjela, uživa u adrenalinu koji dobija kada je u fokusu, sigurnu u tehničko znanje koje posjeduje. Nalazi se na konferencijskom pozivu kada joj neko, iz vedra neba, postavi pitanje koje ne očekuje, ali koje zahtijeva da osmisli strateški odgovor, što joj nije jača strana. U tim trenucima osoba osjeća pritisak i njen nervni sistem se aktivira, pali se amigdala, područje mozga koje je evoluiralo da nas štiti od prijetnji. Protok krvi odmiče se od frontalnog korteksa (zadužen za razmišljanje) i stavlja na upravljačko sjedište primitivni, limbički sistem, pripremajući je da reaguje na opasnost. Otkucaji srca se ubrzavaju, krv se odmiče od probavnih organa u ekstremitete kako bi se olakšala reakcija “bori se ili bježi”. Takođe, uslijed ovih promjena povećava se sposobnost za agresivno reagovanje, a vid se mijenja na način da se gubi periferni vid i sposobnost da vidimo širu sliku; jako je teško strateški razmišljati kada se to dogodi. U skladu sa navedenim, odgovor osobe je iskrivljen, ona sama može djelovati defanzivno i nervozno, a posljedično se vjerovatno i ljuti na sebe.

Ono što sada znamo jeste da kada se suočimo sa kriznom situacijom, naše tijelo reaguje kako bi se nosilo sa neposrednom prijetnjom – borba, bijeg ili zamrzavanje. Fiziološke promjene u tijelu osmišljene su kako bi nam pomogle prevladati ili pobjeći od neposredne opasnosti, ali nisu najprikladnije za smišljanje dugoročnih strategija ili kreativnih rješenja. Isto tako, naš organizam nije dizajniran da ostane u režimu „gašenja požara“ duže vrijeme. Tokom dana se smijenjuju talasi aktivacije našeg nervnog sistema – ritam u kojem smo budni, visokoenergetski vrhovi izmjenjuju s niskoenergetskim padovima. Pa tako koncentracija pada, možemo se osjećati nemirno ili gladni, zijevamo itd. Tijelo signalizuje da mu je potreban oporavak, ali naš je odgovor često ignorisanje znakova i borba bez obzira na to. Ignorisanje ovih ‘signala za punjenje’ nastavljanjem ‘dati sve od sebe’ zapravo isisava energiju, ostavljajući nas da se osjećamo iscrpljeno do kraja dana. Dakle, prvi korak jeste razumijevanje i prihvatanje reakcija koje se dešavaju unutar nas, kao dio našeg mehanizma za preživljavanje, a zatim svjesni odabir ponašanja koja će nam omogućiti regulaciju.

Ono što možemo uraditi jeste stvoriti namjerne rituale kratkih promjena fokusa koji nam omogućuju da se odvojimo od trenutnih briga kako bismo se obnovili i vratili u optimalno stanje. Namjerno, sa svjesnošću jer je zapravo bitan kvalitet obnove. Na primjer, mnogi od nas zateknu se kako uzimaju pauzu, a zatim provode vrijeme skrolajući po telefonu – to nije oporavljajuće, još uvijek primamo i obrađujemo informacije. Ne damo našem mozgu da se odmori.

Da bismo ovladali umijećem kratkih, namjernih kvalitetnih prekida, moramo još jednom razmišljati u talasima, u smislu da radimo suprotno od onoga što smo radili. Ako ste sjedili za svojim stolom, možete eksperimentisati sa ustajanjem i šetnjom, možda slušajući muziku. Takođe, poziv ili razgovor koji nije o poslu može biti oporavljajući (održavajte odnose sa ljudima koji čine da se osjećate smireno ili pozitivno). Povežite se s nekim ko vas smiruje kada razgovarate s njim, neka njegov sistem pomogne vašem sistemu u regulaciji (koregulacija).

Budite ovdje i sada – nastavite pozivati ​​svoj um nazad ovdje i sada – Šta se pojavljuje u ovom trenutku? Šta možete cijeniti u vezi s ovim trenutkom koji se nikada više neće dogoditi?

Naravno, tu je san kao ultimativni način našeg oporavka, i ono što možete uraditi da biste uspostavili dobru rutinu spavanja jeste da se odvojite od tehnologije sat vremena prije spavanja, možda imajte papir i olovku pored kreveta kako biste mogli zapisati sve brige koje bi vam mogle pasti na pamet dok pokušavate zaspati; ovo omogućuje vašem umu da ih na neko vrijeme spusti.

Eksperimentišite i usmjerite svoju pažnju na stvaranje ili vraćanje ritma obnove za sebe. Možete se poigrati s ocjenjivanjem svoje energije prije nego što uzmete pauzu za obnavljanje, a zatim ponovo nakon toga da vidite je li vam se energija povećala.

Postanite znatiželjni o tome šta na vas djeluje restorativno i kako možete stvoriti talase regulacije. Možda bi bilo dobro odabrati neku od strategija i fokusirati se na praćenje i razvoj toga, potom eksperimentišuću uvedeći neke nove rituale. Veća je vjerovatnoća da će neki od rituala postati navika ukoliko se fokusiramo na jednu po jednu stvar.

Kako bi bilo da sutra krenete u tu šetnju ili meditirate prije posla? Kakav bi osjećaj bio da uzimate kvalitetne pauze za obnovu organizma? Da li ste spremni početi eksperimentisati sa znatiželjom?

Piše,

Maja Zelić, MA psihologije i RE&KBT psihoterapeutkinja